Srbi koji su doživjeli zločine: Strašne posljedice trauma koje smo iskusili i koje nas prate

U sjedištu Ujedinjenih nacija održana je panel diskusija ” Mi govorimo, jer oni ne mogu”, na kojem su govorili Srbi koji su doživjeli ili su svjedoci zločina u prethodnim decenijama.

Svetlana Stanić: Strašne su posledice trauma koje smo iskusili i koje nas prate

Svetlana Stanić u vrijeme rata imala je šest godina i ispričala o svom iskustvu i svojim strahovima koje je doživjela.

– Јedno konkretno iskustvo je dan koji je urezan u mom sjećanju i ostaće zauveijk. Iako sam imala samo šest godina, sjećam se toga kao da je bilo juče. Selo u kom smo se nalazile u logoru, kretala sam se od rođaka u kuću gdje smo bili smješteni, kad sam izašla napolje, shvatila sam da sam sama i pitala sam se šta se svima desilo, svima oko mene. Grupa vojnika ušla je u selo i bila sam preplašena, potpuno sama, pa sam se sakrila u grmu nadajući da me nisu videli – ispričala je Svjetlana.

Onda su vojnici, kaže, uperili pušku u njenog strica, zatim mučili i tukli dok se nisu zadovoljili, a onda ostavili da se bori za život.

– Dok sam gledala uplašena da izađem, čekala sam dok nisu svi otišli i kad sam mislila da je bezbjedno, otrčala sam u kuću da potražim pomoć. Kad sam pokucala na vrata, niko mi nije otvorio, Razlog što niko nije otvorio vrata, jeste jer su i oni bili uplašeni da vojnici ne dođu opet da bi nas mučili – rekla je Svetlana.

Ovo sjećanje, kaže, ostalo je do danas i 30 godina kasnije.

– Reći da je rat jednostran, to nikad nije sluučaj. Ne postoji rat bez posljedica i žrtava na obe strane i mi smo svjedoci toga. Nevini civili, dece, porodice su oni koji plaćaju krajnju cijenu. I strašne su posledice trauma koje smo iskusili i koje nas prate do kraja života – navela je Svetlana.

 

– Mi smo srećni zapravo, ako se tako može reći, jer smo preživjeli, jer postoje mnogi koje smo poznavali koji nisu danas ovdje – rekla je Svetlana.

Kao majka troje male djece, kaže, ne može ni da zamisli šta su njeni roditelji morali da prežive da bi ih zaštitili.

– Nijedno dete, ni roditelj ne bi smelo da doživi nehumanost koju smo mi doživeli tako mladi ili u bilo kom dobu. Ono što se mi nadamo da ćemo postići, jeste da se prepozna patnja svih žrtava, naročito djece kao što smo mi. Svi zaslužujemo pravdu. Nadam se da ćemo to postići na ovaj ili onaj način – rekla je Svetlana.

Duška Stanić: Nijedna osoba ne treba da proživi ono što sam ja preživjela

Prva se obratila Duška Stanić koja je imala osam godina kada je izbio rat u bivšoj Јugoslaviji.

– Živela sam sa majkom, ocem i dvije sestre u malom selu u zapadnoj BiH. Naše selo je bilo čarobno mjesto za odrastanje. Nije bilo bitno da li su naši prijatelji Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Igrali smo se zajedno, naše porodice su radile zajedno, slavili su zajedno i prema svojoj djeci su se odnosili jednako. Nažalost, jednog hladnog aprilskog jutra, kad sam se spremala za školu, majka mi je rekla da škole neće biti – rekla je Duška Stanić.

Navela je da nije shvatila šta se dešava i zbog čega mora da ostane kod kuće da se igra sa sestrama.

– Nisam shvatila da smo mi manjina u gradu u kojem živimo i da će nas odvesti u koncentracioni logor. Sljedeća dva mjeseca smo proveli u kućnom pritvor, nismo mogli da izađemo napolje, nismo mogli da se igramo ni da vidimo prijatelje. Јeli smo samo hranu koja je bila dostupna u našoj kući – navela je Duška Stanić.

Kako je navela, noću su slušali kako odrasli šapuću i pokušavali da shvate šta se događa i zbog čega ne mogu da izađu da se igraju sa drugovima.

– Niko nikome ništa nije rekao, ali u pozadini su se naši bivši prijatelji i susedi dogovarali kako da nas likvidarju. U roku od nekoliko dana, grupa vojnika je stigla u našu kuću u crnom kombiju sa zatamnjenim prozorima koji je korišćen za transport kriminalaca. Vojnici u crnim uniformama su došli, jedan od njih je nanišanio u mene, tako da sam skoro osjetila kako mi je puška prišla. Јa nisam znala šta da radim, moji roditelji su samo gledali. On je sve vrijeme nišanio u mene dok smo se obuvali i naterali su nas da uđemo u kombi koji je već bio pun drugih Srba koji su bili naše komšije – istakla je Duška Stanić.

Navela je da su ih odveli u školu i da su ih naterali da uđu u učionicu gdje su bile stotine drugih Srba koji su izgledali još preplašenije kada su ih ugledali.

– Saznali smo da u sledeća tri dana nećemo imati hranu. Samo ljudi koji su tamo bili duže vrijeme su dobijali male porcije hrane, dobili bi po jedno jaje, komadić hleba koji je bio skoro providan. To su dijelile tri osobe. Sećam se da sam našla jedan mali prostor i sedela zgrčena jer nije bilo prostora da se opružim – rekla je Duška Stanić.

Prisetila se da su poslije tri dana vojnici došli i rekli da žene i djeca treba da se ukrcaju u autobus koji je parkiran ispred, a da muškarci ostanu.

– Oprostile smo se sa tatom ne znajući da li ćemo se ikad više videti i ukrcali smo se u autobus. Načula sam kako govore da nas vode u Rašćan i da će nas baciti u jamu kao što su radili u Drugom svetskom ratu. Јedino što sam o tom užasu shvatala bilo je ono što sam čula iz babinih priča o patnjama kroz koje je ona prošla. Kako su mučili Srbe, kako su ih bacali u jame i kako su morali da se kriju i nekim čudom ona je preživjela – navela je Duška Stanić.

Istakla je da su u koncentracionom logoru u Rašćanu proveli sljedećih 13 meseci i da nisu imali pojma šta će se desiti.

– Bili smo gladni i uplašeni svakog dana. Vojnici su dolazili da nas muče, da nas provociraju, da rade s nama šta god požele. Poređali bi nas za streljanje i tražili da dignemo ruke i pitali majke koje dijete žele da prvo ubiju stavljajući na puške u usta. Nadala sam se i molila Bogu svakog dana da ćemo preživjeti, da ćemo dočekati sljedeći dan i da ću ponovo moći da krenem u školu kao što sam išla pijre rata – rekla je Duška Stanić.

Govorila je i o užasima koje su preživjeli muškarci, stric joj je govorio kako su ih tukli pendrecima i gazili cokulama, terali ih da stoje na vrelim rešetkama i plotnama sa bosim nogama.

– Urezivali su im krstove na tijela i sipali so u rane samo da ih gledaju kako pate – navela je Duška Stanić.

Rekla je i kako se rat za njih nije završio čak i po napuštanju koncentracionog logora.

– Živjeli smo u Sanskom Mostu, koji je u to vrijeme bio u rukama Srba. Mislila sam da sam mogla da počnem novi život, da ponovo krenem u školu i da budem dijete. Iako su tu teritoriju držali Srbi, Bošnjaci su imali slobodu kretanja i živjeli su sa nama. Јednog dana, čula sam kako jedan Bošnjak govori drugom “hajde da je silujemo, uhvati je”. Nisam znala šta se dešava. Spasilo me je to što sam bila dovoljna brza tako da nije mogao da me stigne i uspela sam da pobjegnem – rekla je Duška Stanić.

– Nijedna osoba ne treba da proživi ono što sam ja prošla i odlučila sam da napišem knjigu o mom iskustvu jer smatram da mi je dužnost da podelim svoju priču jer ima mnogo druge djece koja nisu proživjela rat da bi mogle da podijele svoje priče – rekla je Duška Stanić.

Ranko Ristić: Zamislite da se zalažemo za rezoluciju koja bi odala počast svim žrtvama – to bi donijelo jedinstvo

Obratio se i Ranko Ristić, koji je podsjetio na zločine koji su se događali tokom Drugog svjetskog rata, a da jedna od žrtava bio i njegov pradjed Petar Ristić, junak Prvog svjetskog rata, a da su ga prvih dana Drugog svjetskog rata komšije iz susjednog sela odvele u Јasenovac.

Dodao je da je on rođen 1973. godine i da je vaspitan kao Јugosloven, tako da ne vidi razliku između Bošnjaka, Hrvata i Srba i da su mu najbolji prijatelji bili muslimani.

Rat je počeo kada je bio u završnim razredima srednje škole i da je viđao sve više grafita. Prisjetio se kada su 4. maja 1992. ljudi u paravojnim unifromama zaustavili njega i oca.

– Prijetili su nam puškama, pretražili su kola ispreturavši sve unutra. Posle pretrage su nam naredili da se vratimo u grad i da nam je zabranjeno da izađemo. Kada se moj otac požalio, moj bivši prijatelj Senad je pucao iznad moje glave, a onda mi stavio, prislonio cijev puške na slepoočnicu i rekao da se vratim ili će me ubiti. To nikada neću zaboraviti, ni izraz na očevom licu. Јa sam danas otac i kada pogledam svog sina, ne mogu se zamisliti u toj situaciji – rekao je Ristić.

Dijana Ivanović: Moj otac je molio da ga ubiju, toliko su ga mučili

Dijana Ivanović ispričala je priču o svojoj porodici tokom rata. Rođena je u Limnu u BiH, mestu u kojem je prije rata živelo 5.000 Srba, a danas ih je ostalo samo 20.

Znajući strahote i civilne gubitke koje su Srbi iskusili u Drugom svjetskom ratu, Dijanini roditelji su odlučili da pošalju svoje četvoro dece u Srbiju.

Oni, kako kaže, nisu želeli da napuste svoj dom i dalje su se nadali da će se sve rešiti u najboljem redu i nadali su se miru.

– Vjerovali su da im niko neće naškoditi jer su bili dobri ljudi, poznati u zajednici po tome što su pomagali drugima, uključujući Hrvate i Bošnjake. Ali moji roditelji su bili Srbi i tu je sve počelo – rekla je Dijana.

U maju 1992. godine pet hrvatskih vojnika je došlo i odvelo njeg oca Radeta na ispitivanje i on se nikada više nije vratio kući.

Prvo je, kaže, bio smešten u policijsku stanicu sa mnogim drugim Srbima, a kasnije je poslat u srednju školu “Ivan Goran Kovačić” koja je bila pretvorena u koncentracioni logor za Srbe, a koji su vodili Hrvati i Bošnjaci.

Smješten je, kaže, u malu sobu devet kvadrata sa još 12 Srba, koji su bili iz Srbije, ali su radili kao sezonski radnici u Hrvatskoj i Sloveniji.

– Ovi Srbi su uhvaćeni i dovedeni u logor u Limnu. Moj otac je rekao da je jedan siroti čovek svakodnevno mučen i na kraju ubijen. Moj otac je takođe mučen svakodnevno pet i po mjeseci, uglavnom od strane hrvatskih policajaca, koji su mu bili prijatelji prije rata. Dakle, bošnjački prijatelji i susjedi su hvatali svoje susede Srbe i to se sve ponavljalo i to u velikoj meri”, ispričala je Dijana.

Njegog oca su, priča Dijana, mučili, tukli pesnicama, čizmama, žicama, pendrecima, stavljali pušku u usta prijeteći da ga ubiti.

– Moj otac je bio u takvom bolu da je molio. Molio je da ga ubiju. Ali su mu rekli da zato što je Srbin, da će ga prvo mučiti pa tek onda ubiti. Kad bi jednom od mučitelja dosadilo, novi bi došao i nastavio sa strašnim ciklusom dok i njemu ne dosadi. Јedne noći su mu vezali povez i odvezili ga u šumu gdje su hteli da ga ubiju. Izveli su ga iz auta i rekli mu da pazi korak jer može stati na nečije tijelo. Stavili su mu pištolj na čelo i pucali, međutim pištolj je bio prazan namjerno – ispričala je Dijana.

Ovi i drugi psihološki pritisci i traume su, kaže, bili svakodnevni.

– Oštetili su mu telo tako što bi ga ispekli, tako da je imao opekotine do kraja života. Često su ga stavljali u samicu na nekoliko dana bez hrane i vode, bez ćebeta, kreveta ili bilo čega drugog. Spavao je na betonskom podu pet i po mjeseci – rekla je Dijana.

Njena majka Ljubica je imala istu sudbinu kao i otac.

Dok je otac bio u logoru, živela u konstantnom strahu od toga da će joj zapaliti kuću.

Primjećivala je da je sve više Srba nestajalo.

– Јednog jutra, naša susjetkinja, Srpkinja, je pronađena mrtva u svojoj kući. Njeno golo tijelo je pronađeno na podu, bila je silovana, njeni ekstremiteti su polomljeni i imala je ranu od pištolja na grudima. Moju majku su takođe odveli u koncentracioni logor 10. avgusta 1992. godine. Redovno su je tukli i mučili na električnoj stolici kao i mog oca. Prijetili su da će dovesti svo njeno četvoro djece i ubiti ih pred njom – ispričala je Dijana.

Mnogi Srbi su, kaže, zadržani i mučeni u tom logoru, uključujući i njene stričeve, tetku i dvojicu rođaka.

– Mnogi od njih nisu preživjeli. Mnoge srpske kuće su prvo pljačkane, zatim zapaljene i uništene, uključujući i našu. Imam sliku onoga što je od nje danas ostalo. Јedini razlog što su moji rođaci i roditelji preživeli jeste to što su imali dovoljno sreće da ih registruje Međunarodni crveni krst tokom jedne od njihovih posjeta logora. Pušteni su iz logora kroz program razmjene zatvorenika. Ovde imam sva dokumenta, dostupna su iz organizacije Crvenog krsta koja svjedoče o njihovom vremenu provedenom logoru. Ljudi mogu lagati, ali dokumenti ne lažu – ispričala je Dijana.

Napustila je, kaže, svoj grad pre 33 godine 1991. godine i od tada nije našla snage ni hrabrosti da se vrati.

– Vraćanje bi bilo kao da se suočavam sa sopstvenom smrću. Do danas niko nije odgovarao za užase koje su Srbiji i mom gradu doživjeli. Јa sam ovde danas, tražimo od Ujedinjenih nacija da nam pomogne da dobijemo pravdu za sve užase koje smo iskusili svi mi danas prisutni i mnogi Srbi žrtve ovog rata – rekla je Dijana.

Tražimo od Ujedinjenih nacija da pomognu da se vrati vjera u čovečanstvo i pravdu tako što će nam pomoći da pronađemo pravdu za nas. Danas ovde iznosim najtraumatičnija iskustva koja je moja porodica proživela i koja nam je potpuno promijenila živote. Uvek mi je jako teško kada pričam ili govorim o tome, ipak pokušavam da budem objektivnija, razumijem i znam koliko je teško biti žrtva rata. S druge strane, iznenađena sam zašto mi, srpske žrtve, zašto smo diskriminisani u Ujedinjenim nacijama koje umesto da nas ujedinjuju, one nas danas ovdje dijele. Rat u BiH se završio pre 29 godina, ljudi iz BiH su svoje rane zalečili polako, a mi danas ovde opet otvaramo rane – rekla je Dijana.

Gregori Tosi: Čuli smo svedočenja koja nisu u jednačini nijedne rezolucije

Advokat iz Vašingtona Gregori Tosi, koji je radio kao generalni konzul za američke senatore i članove Predstavničkog doma i kao parničar u međunarodnim sporovima, istakao je da oni koji su svjedočili ne traže ništa drugo sem jednake pravde.

– Oni traže da sve žrtve imaju jednaku pravdu – i srpske, i hrvatske i bošnjačke – a rezolucija koja se nalazi ispred UN-a, zapravo, ne vodi ka tome – rekao je Tosi.

Istakao je da su to svjedoci danas jasno i lepo predočili i da bi rezolucija koja se odnosi na sve žrtve i jednakoj pravdi za sve, bila rješenje.

– Čuli smo i o onima koji nisu uspjeli da prežive. Nismo čuli da su oni dio te jednačine rezolucije, i ova rezolucija ih neće uključiti. Važno je da se ima na umu, kada se razmišlja o rezolucijama, da se u obzir uzmu učesnici, a u slučaju BiH to su i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci – zaključio je Tosi.

Smatra da Srbi nisu uzeti u obzir prilikom uobličavanja rezolucije.

– Ona će samo da napravi dalja neprijateljstva – naglasio je Tosi.

Skupu su priustvovali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Marko Đurić.

Panel je organizovala Stalna misija Republike Srbije pri UN.

Sednica Generalne skupštine UN, na kojoj će se razmatrati predlog rezolucije o Srebrenici, biće održana sutra.