U svemiru pozivi s velikih udaljenosti traže vrijeme, mnogo vremena. Potraga za vanzemaljskim životom je uzbudljiva, ali i kompleksna zbog tehnologoških ograničenja te prirode vremena i prostora. Zbog toga astronomi s Univerziteta Harvard tvrde da bi naše poruke do vanzemaljaca mogle putovati 3.000 godina.
Radiosignali i svi elektromagnetni talasi se kreću brzinom svjetlosti, no nezamislive udaljenosti koje razdvajaju Zemlju od potencijalno naseljenih vanzemaljskih svjetova znače da i najoptimističniji entuzijasti sumnjaju da bi vanzemaljci, dok naše poruke stignu do njih, mogli biti mrtvi.
Astronomi Abraham Loeb i Amir Siraj su se pozabavili ovom problematikom te su napravili proračune bazirane na Kopernikovom principu koji kaže da se Zemlja “ne odmara” u povlaštenom ili posebnom fizičkom položaju u svemiru te da nije stacionarna. U nauci to znači da ne treba pretpostaviti da ljudi imaju temeljno privilegovani položaj u svemiru.
Sa sigurnošću se može pretpostaviti da bi vanzemaljci naše radiosignale vidjeli kao tehnološke markere i aktivno ih osluškivati. Prvi radijski prijenos na Zemlji dogodio se 1901. godine kada je italijanski izumitelj Guglielmo Marconi obavio prvi transantlantski prijenos iz Cornwalla u Engleskoj do St John’sa u Newfoundlandu. Od tada su ljudi slali radiosignale u svemir ne razmišljajući o posljedicama.
To znači da, ako postoji civilizacija unutar 100 svjetlosnih godina od Zemlje s osjetljivim radio teleskopima, postoji mogućnost da nas je već čula te da smo već “započeli razgovor” s inteligentnim vrstama čiji odgovor još uvijek čekamo.
Vanzimaljci bi mogli odlučiti da istraže našu planetu detaljno prije nego pošalju odgovor.
