Rat Kine i Tajvana imao bi velike posljedice za svijet: “Pitanje je kada bi do invazije moglo doći”

U sjeni pandemijske krize ostala je skrivena nova tajvanska kriza. Kriza je to koja se zahuktava uslijed sve većih kineskih pritisaka za ujedinjenjem s Tajvanom, a koja bi, ako eskalira, mogla ostaviti posljedice na cijelom svijetu.

Kineska komunistička partija već 70 godina gaji iste težnje – vladati tajvanskom teritorijom kojim nije vladala nikada dosad. Za Peking, Tajvan je tek separatistička pokrajina, dok većina ostrvljana misli da se radi o pravoj državi koja zaslužuje mjesto u Ujedinjenim nacijama.

Napetosti su poprimile novi nivo nakon što je Tajvan podnio zahtjev za pristupanjem Transpacifičkom partnerstvu. Od 2020. godine do danas tako je zabilježen niz upada kineskih vojnih aviona u tajvanski vazdušni prostor, a sve su brojniji i vojni brodovi u blizini granice.

Jedan od posljednjih zabrinjavajućih signala stigao je u nedjelju. Kineska vojska izradila je makete američkih nosača aviona i ostalih vojnih brodova kako bi, vjeruje se, uvježbali gađanje meta tog tipa. Otkrile su to u nedjelju satelitski snimci snimljeni iznad pustinje na zapadu Kine, saopštio je Rojters.

Kolike su šanse za izbijanjem rata, ali i kakve bi to posljedice moglo imati na ostatak svijeta, s obzirom da Tajvan uživa podršku Sjedinjenih američkih država (SAD), Vecernji.hr je pitao prof. Petra Popovića, stručnjaka za međunarodne odnose i geopolitiku s Fakulteta političkih nauka.

“Čini se da su trenutne tenzije, odnosno kineski upadi u tajvanski zračni prostor odgovor na stvaranje savezništva AUKUS (SAD, Britanija, Australija). Međutim, potencijalna kineska invazija se ne smije olako shvatiti kao puki odgovor na provokaciju jer sjedinjenje Tajvana s Kinom je zacrtani cilj KP Kine kojega je više puta naglasio predsjednik Si. Pitanje je samo kada bi do invazije moglo doći”, tvrdi prof. Popović.

Popović podsjeća da je Komunistička partija Kine u martu pokrenula novi petogodišnji plan, s ciljem postizanja potpune tehnološke i informatičke neovisnosti Kine.

“Iako se tek 3% plana odnosi na obranu i sigurnost, ovaj plan više nego i jedan drugi spominje vojno-sigurnosni sektor. Drugim riječima, do 2025 kineska vojska bi trebala biti u informatičko tehnološkom smislu samodostatna. Modernizacija vojske isključivo ovisi o tome hoće li Kina ostvariti vlastitu proizvodnju poluvodiča, te ‘nafte 21. stoljeća’ kojeg sada 90% uvozi i bez kojega se suvremeni rat ne može voditi. Stoga ne čudi da bi se po procjenama Pentagona i Indo-Pacifičke komande (INDOPACKOM) invazija Tajvana mogla dogoditi kroz narednih šest godina”, objašnjava Popović.

Napominje da je procjena ubjedljiva, jer će do tada modernizacija kineske vojske biti gotova, kao i da u obzir treba uzeti iznimno tradicionalno kinesko društvo koje važnu ulogu pridaje godišnjicama.

“U ovom slučaju 2027. će biti stota godišnjica osnutka narodnooslobodilačke vojske i do tada je za očekivati sve veće pritiske na Tajvan i moguću invaziju”, dodaje prof. Popović.

Otvoren sukob između Kine i Tajvana ostavio bi goleme posljedice i na globalnom nivou.

“Čak i ako konflikt bude lokaliziran bez otvorenog uvlačenja drugih, posljedice mogu biti ogromne, od usporavanja međunarodne trgovine do kolapsa burzi”, upozorava ovaj stručnjak.

Kada se govori o potencijalnom uvlačenju drugih u otvoreni vojni sukob između ove dvije zemlje, prije svega se povlači pitanje kako će se SAD postaviti. Na pitanje je li vjerovatnije da bi SAD otvoreno ušao u sukob, poslao svoje nosače aviona u blizinu Tajvana ili bi se ipak zadržali na prodaji vojne opreme Tajvanu, Popović odgovara da je to velika nepoznanica.

“Po američkom Zakonu o odnosima s Tajvanom iz 1979. SAD je dužan braniti Tajvan, kako se navodi, s onolikom logističkom i materijalnom pomoći koliko je potrebno da se Tajvan obrani. Ostaje nejasno bi li takva pomoć uključivala i vojno uključenje Amerike. Zato što je zakon neodređen u konačnici će ovisiti o političkoj odluci Vašingtona. A kada se odluka donese, nema dvojbe da će i Kongres i Bijela kuća biti suglasni. Politika prema Kini je politika kontinuiteta od Obame, Trampa do Bajdena”, kaže prof. Popović.

Iako je nepoznanica kako bi se SAD postavio u slučaju rata, jasno je da želi nezavisnost Tajvana od svog najvećeg neprijatelja Kine. Jasno je što žele i vlast u Pekingu i Tajpeiju. Međutim rijetko se govori o tome što žele obični ljudi, stanovnici Tajvana.

“Većinsko stanovništvo na Tajvanu je kategorički protiv sjedinjenja s Kinom. Iako u odnosu snaga s Kinom nema izgleda, Tajvan ipak ima pola milijuna ljudi spremnih za mobilizaciju u slučaju invazije i oko 2 milijuna u rezervnom sastavu. Snažan otpor bi bio neminovan”, kaže prof. Popović.

Iako je ovoj fazi svima najviše u interesu zadržati status quo, dodaje Popović, sukob iz strukturnih razloga čini se neizbježnim.

“Kina naprosto mora reagirati na svoj usporeni rast i činjenicu da ju je pandemija kovida-19 ozbiljno unazadila. Postoji široka zabluda da je rat neizbježan kada neka sila raste i remeti status quo. Naprotiv, države postaju agresivne upravo kada slabe. Deglobalizacija je proces koji traje već punih desetak godina a pandemija ga je samo ubrzala. Niti jedna velika sila nije više ‘velika’ kao donedavno, što se očituje u sve većim tenzijama i provokacijama. Ratno huškanje i demonstriranje sile, povijest nas uči, nije znak moći nego slabosti”, zaključuje Popović.