Vanjska politika SAD-a u raskoraku između ideala i pragmatičnog pristupa Joea Bidena

Odluka Sjedinjenih Američkih Država da konačno povuče vojne snage iz Afganistana, uprkos brojnim kritikama, predstavlja zaokret u američkoj vanjskoj politici, prvenstveno baziran na političkom pragmatizmu Joea Bidena, piše Foreign Affairs.

Predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden uoči izbora je kazao da će vratiti vanjsku politiku svoje zemlje na put trasiran prije dolaska Donalda Trumpa na vlast te je nakon pobjede na izborima kazao da se “Amerika vratila”. Ipak, odlukom da konačno prekine američki rat u Afganistanu, i povuče preostale trupe, Biden je odbacio intervencionizam u stranim zemljama, uključujući ideju da izgradnja demokratskog Afganistana i transformacija regije služi interesima SAD-a i univerzalnim vrijednostima.

On je u više navrata tvrdio da Sjedinjene Države imaju samo jedan valjan razlog da tamo primijene silu, da “uhvate teroriste koji su nas napali 11. septembra”. Osim toga, kazao je da sam afganistanski narod treba odlučiti o svojoj budućnosti, odnosno da li će živjeti u demokratiji zapadnog stila ili pod vlašću talibana.

Sve bi ovo moglo iznenaditi one koji otkriju “Bidenovu doktrinu” koja ima za cilj da potvrdi američku moć i odbrani demokratiju širom svijeta.

Pragmatični realizam

Tokom dugogodišnje karijere Biden je pragmatični cilj da se osigura sigurnost SAD-a uvijek stavljao ispred proklamovanih načela vanjske politike. Više od jedne decenije taj pristup ga je učinio kritičarem ratova za promjenu režima i drugih napora da se vojnom silom promovišu američke vrijednosti.

Iako je njegov prethodnik Donald Trump imao slične stavove, Biden nudi koherentniju verziju pragmatičnog realizma – način razmišljanja koji cijeni napredak konkretnih interesa SAD-a i očekuje da druge države slijede svoje interese, ali i slijede ono što će omogućiti SAD-u da ostvari svoje političke interese. Ako Biden nastavi primjenjivati ovu viziju, bit će to dobrodošla promjena nakon decenija prekomjerne američke vanjske politike koja je rasipala živote i resurse u potrazi za neostvarivim ciljevima.

Od ulaska u Senat 1973. godine Biden se istakao po tome što je svoje vanjskopolitičke stavove prilagođavao promjenama domaćih i međunarodnih okolnosti. Tokom Vijetnamskog rata 70-ih usprotivio se dodatnoj vojnoj podršci Južnom Vijetnamu, nakon što je Sjeverni Vijetnam pokrenuo svoju konačnu ofanzivu. Također, 80-ih je glasao protiv jačanja vojnih kapaciteta da bi se povečao pritisak na Sovjetski savez. Osim toga, glasao je protiv Zaljevskog rata 1991. godine.

“Koji vitalni interesi Sjedinjenih Država opravdavaju slanje Amerikanaca u smrt u pijesku Saudijske Arabije?”, rekao je tom prilikom Biden, zabrinuvši se da će “neprijateljstvo arapskog svijeta” biti usmjereno prema SAD-u.

Nakon raspada Sovjetskog saveza i ostvarenja unipolarne dominacije SAD-a u svijetu, Biden je promjenio svoje stavove. Postao je najveći zagovornik širenja NATO saveza. Smatrao je da će povećanje članica NATO-a osigurati “novih 50 godina mira” u Evropi i ispraviti “historijsku nepravdu” sovjetske dominacije u Istočnoj Evropi.

Odbacivši svoje protivljenje ranijem Zaljevskom ratu, Biden se zalagao za vojnu intervenciju koju su predvodile Sjedinjene Američke Države protiv Srbije u bosanskom ratu i kosovskoj krizi. Nakon napada 11. septembra Biden je glasao da se odobri rat u Afganistanu i, uz određene rezerve, rat u Iraku. Sedmicu nakon američke kampanje on je izrazio nadu da će invazija “staviti Irak na put ka pluralističkom i demokratskom društvu”.

Podijeliti Irak

Međutim, nakon što je došlo do kriza u Afganistanu i Iraku Biden je dao najkontroverzniji prijedlog za Irak. Založio se za podjelu Iraka na tri federalne jedinice, otvarajući put za povlačenje američke vojske iz zemlje. U skladu s tim, oštro se usprotivio dodatnom slanju američkih trupa 2006. godine, opisujući to kao “apsolutno pogrešnu strategiju”. Njegovi stavovi u tom smislu samo su postali tvrđi nakon što je izabran za potpredsjednika SAD-a. Usprotivio se slanju dodatnih trupa u Afganistan od 2009. do 2011. godine te je smatrao da afganistanska vlada nije sposobna konačno pobijediti talibane.

U tom smislu otišao je još dalje te je prema riječima Richarda Holbrooka predložio potpuno povlačenje iz Afganistana.

“Ne šaljem svog sina tamo da riskira svoj život u ime ženskih prava!”, rekao je Holbrooku te je dodao da oružjem nije moguće instalirati liberalne vrijednosti, niti je to zadatak američkih trupa.

Isto tako, Biden je rekao da se usprotivio bombardovanju Libije, rekavši da je Libija na periferiji streteških interesa SAD-a u regionu.

Bidenova putanja od umjerenih stavova tokom Hladnog rata, zagovornika liberalne hegemonije pa sve do skeptika u smislu izgradnje nacija u dalekim zemljama ima logično objašnjenje. On je uvijek smatrao sigurnost SAD-a najvažnijom osnovom vanjske politike i bio je spreman preispitati kako unaprijediti američke interese u svjetlu nove realnosti.

Zaokret vanjske politike

Ovaj pragmatični realizam trenutnog predsjednika SAD-a mogao bi nagovijestiti još veće promjene američke vanjske politike. Povlačenje iz Afganistana moglo bi biti tek početak u promjeni pristupa. U tom smislu Biden je naložio Ministarstvu odbrane SAD-a da izvrši analizu svrsishodnosti trenutne američke vojne prisutnosti u pojedinim dijelovima svijeta, što bi moglo dovesti do restrukturiranja američkih vojnih baza.

Administracija je već najavila svoju namjeru da “odredi odgovarajuću veličinu” američkog vojnog prisustva na Bliskom istoku, a nedavno je započela proces povlačenjem protivraketnih sistema iz Iraka, Jordana, Kuvajta i Saudijske Arabije. Biden bi mogao postati i prvi predsjednik u tri decenije koji je izbjegao proširenje NATO-a.

Iako uvijek naglašava ispravnost američkog suprotstavljanja autokratskim režimima u Kini i Rusiji, on nije spreman da ih u tom smislu izjednači. Biden je dao prednost konkurenciji s rastućom Kinom znatno iznad one sa slabijom Rusijom. Cilj mu je uspostaviti “stabilan i predvidljiv odnos” s Rusijom, pristupom koji nastoji ograničiti bilateralne napetosti i potencijalno omogućiti Sjedinjenim Državama da se usredotoče na stvaranje protuteže Kini.

Biden je odlučio održati svoj prvi veliki bilateralni samit s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, a također je izrazio interes za susret s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Diplomatija, rekao je on nakon samita s Putinom, ne zavisi od povjerenja u drugu stranu. Prema njegovom shvatanju važno je da obje strane imaju zajedničke interese i uspostave razumijevanje zasnovano na tim interesima.

“Ovdje se radi o ličnom interesu i provjeri ličnog interesa. To je samo čisti posao”, naglasio je Biden.

Uprkos svemu, Biden je izrazio odbojnost prema Trumpu jer je prihvatio “sve nasilnike na svijetu” te je obećao da će ljudska prava biti središte njegove vanjske politike. To se teško uklapa u shvatanje da je odbrana vitalnih nacionalnih interesa jedini osnov za rat. Uostalom, prodemokratska retorika nije spriječila Bidenovu administraciju da produbi veze s autoritarnim državama poput Tajlanda i Vijetnama i sve neliberalnijim demokratijama poput Indije i Filipina.

Početni mjeseci Bidenovog mandata pokazali su da su čak i iskusni političari sposobni iznenaditi. Biden sigurno nije radikal, ipak, nakon desetljeća vanjskopolitičkog radikalizma koji je stvorio niz katastrofa, njegov pristup bi mogao barem početi oživljavati ulogu Sjedinjenih Država u svijetu.