Godine 2011. tadašnji visoki predstavnik Valentin Incko najavio je da će Ured visokog predstavnika (OHR) postepeno nestajati, a da će prisustvo Evropske unije postajati dominantno. Danas, 2025. godine, čini se da se desilo upravo suprotno – OHR je prisutniji nego ikad, a članstvo BiH u EU i dalje je daleka perspektiva.
Dok političari u BiH često govore o reformama, stvarnost pokazuje da u zemlji još uvijek postoji institucija čije odluke mogu nadjačati one domaćih organa – i to jednim potpisom. Trenutni nosilac te funkcije je Kristijan Šmit, čovjek čiji legitimitet osporavaju brojni akteri, ali čija ovlaštenja ostaju praktično neograničena.
Pitanje koje se logično nameće jeste: može li Bosna i Hercegovina napredovati ka članstvu u Evropskoj uniji, dok god u zemlji postoji institucija koja funkcioniše izvan okvira demokratskog poretka?
Vlada Republike Srpske podsjeća da je Savjetu bezbjednosti UN dostavila izvještaj u kojem se navodi da upravo postojanje „međunarodnog upravitelja“ sputava BiH na njenom evropskom putu. U dokumentu se tvrdi da i sama EU priznaje kako je ovakva forma međunarodnog nadzora nespojiva sa suverenitetom države, te samim tim i sa njenim članstvom u Uniji.
„U mišljenju EU o kandidaturi BiH za članstvo jasno se navodi da prisustvo visokog predstavnika sa tako širokim ingerencijama ozbiljno usporava reformski proces i evropske integracije“, navodi se u dokumentu Vlade Srpske.
U istom izvještaju citiran je i bivši visoki predstavnik Volfgang Petrič, koji je 2023. izjavio da BiH ne može postati članica EU dok postoji figura koja može samostalno donositi odluke. „Svaka odluka Kristijana Šmita dodatno udaljava BiH od Evropske unije“, rekao je tada Petrič. „Ako se ne prekine sa spoljnim intervencijama, BiH nema evropsku perspektivu“, upozorio je.
Slično mišljenje dijeli i politička analitičarka Ivana Marić, koja tvrdi da je članstvo u EU nemoguće dok OHR ima aktivnu ulogu u upravljanju zemljom. Prema njenim riječima, nijedna članica EU ne funkcioniše pod tutorstvom međunarodnog predstavnika, i BiH mora preuzeti punu odgovornost za vlastite procese.
„Evropa ne prima države koje nemaju potpun suverenitet. Ako želimo u EU, moramo se osloboditi zavisnosti od OHR-a“, navodi Marićeva. Dodaje da domaći političari izbjegavaju donošenje ključnih odluka upravo zato što znaju da neko drugi može preuzeti odgovornost umjesto njih.
Komentarišući poznatih „5+2“ uslova koji su definisani kao preduslov za zatvaranje OHR, Marićeva smatra da se ti kriterijumi ne mogu nametati kao apsolutni standard. Prema njenim riječima, ako bi političke snage unutar BiH postigle dogovor da je vrijeme za odlazak OHR-a, tada bi ta institucija mogla biti ukinuta bez dodatnih formalnosti.
„Vidimo da iz bošnjačkog političkog spektra dolazi ambivalentan stav prema OHR-u – podržavaju ga kada im odgovara, ali ga osporavaju kada im smeta. S druge strane, i srpska i hrvatska strana pokazale su jasno opredjeljenje za zatvaranje tog ureda“, istakla je Marićeva.
Komentarišući izjavu Kristijana Šmita da su pregovori sa EU mogući tek kada se formira nova koalicija, Marićeva navodi da je to samo tehničko pitanje. Prema njenim riječima, trenutna politička većina praktično ne postoji, a moguća su nova koaliciona preslagivanja.
Marićeva smatra i da je Šmit bio znatno aktivniji dok je američki ambasador bio Majkl Marfi, a da je nakon njegovog odlaska Šmitovo djelovanje znatno opalo. „Njegove intervencije više proizvode komplikacije nego rješenja“, zaključuje ona.
Sličan stav ima i poslanik Nenad Grković iz Liste za pravdu i red. On smatra da BiH neće moći zatvoriti poglavlje OHR dok god je na vlasti politička elita koja sistemski proizvodi krize.
„Evropska unija nije moguća uz OHR. Čak i nezavisno od EU, njegov odlazak bi bio signal da imamo političare koji su sposobni da vode državu i rješavaju probleme. Ovako, više od dvije decenije, građani su taoci politike koja koristi podjele da prikrije sopstveni nerad i kriminal“, ocijenio je Grković.
On izražava skepsu da će OHR otići čak i nakon Šmita, jer se problemi BiH ne mogu riješiti bez istinske političke volje i odgovornosti. „Sve dok budemo čekali nekoga izvana da za nas rješava krize, ići ćemo iz jedne blokade u drugu“, zaključuje Grković.
