Multidisciplinarna organizacija “Novi treći put”, think tank iz Srbije, koja se između ostalog bavi političkom analizom u nedavno objavljenom tekstu tematizira pitanje formiranja buduće vladajuće koalicije u Njemačkoj.
Ovogodišnja izborna kampanja dosta se vodi oko ličnosti koje bi trebalo da nasljede odlazeću kancelarku Merkel, a manje oko programskih detalja. Uprkos fokusu na mane i vrline potencijalnih nasljednika, nerijetko se ignoriše jedno važno pitanje. To pitanje su potencijalne vladajuće koalicije, koje budućim kancelarima mogu ograničiti ili proširiti polje delovanja, navodi se u analizi.
Zahvaljujući velikom broju relevantnih partija i komplikovanom izbornom sistemu, parlamentarna matematika često postaje komplikovana. Podrška između partija je trenutno prilično ravnomjerno raspoređena, te pravljenje koalicija između samo dvije stranke postaje sve teže. Za mjesec dana, u Bundestagu će glavne vijesti biti pregovori i dogovori stranačkih lidera. Nakon prethodnih izbora 2017, iako je podrška partijama bila dosta koncentrisanija, sastavljanje vlade je bio veoma dug proces.
Iz tog razloga, analiziranje potencijalnih postizbornih koalicija zaslužuje naročitu pažnju. Koliko god podrška između stranaka flukturiala od januara ove godine do avgusta, postoje jasne granice između stranaka koje mogu ili ne mogu da sarađuju i u teoriji. S obzirom da relevantnih partija koje će izvesno završiti u Bundestagu ima čak šest, broj međusobih mogućih kombinacija je veliki.
Ko sa kim može da sarađuje?
Koliko god politika bila vještina mogućeg, određene političke saradnje ostaju u domenu fantastike. Iako se nekada matematički koalicije mogu lako sklopiti, vrijednosne razlike između partija mogu biti značajna brana takvom sabiranju. Trenutno postoje dvije relevatne partije u Nemačkoj sa kojima je politička saradnja kontroverzno pitanje za javnost i birače.
Prva takva stranka je svakako Alternativa za Nemačku (Afd), koja je postala parlamentarna nakon izbora 2017. U pitanju je stranka tvrde desnice, koja se istakla po antimigrantskoj retorici, najvećim dijelom zaslužnoj za njen ubedljiv ulazak u Bundestag prije četiri godine. Međutim, sa ovom antisistemskom partijom ostale stranke ne žele da sarađuju, s obzirom da je kontroverzna i da politička pozicija tvrde desnice u Nemačkoj budi dodatne alarme.
Druga partija, koja je značajno prihvatljivija za saradnju, ali ipak kontroverzna, je Ljevica (Linke). Ova stranka svoje porijeklo vodi iz Istočne Nemačke i vladajuće komunističke partije u jednopartijskom DDR-u. Iako reformisana i pojačana brojnim autentičnim ljevičarima iz Zapadne Nemačke, poput Oskara Lafontena, predstavlja politički uteg za koalicione partnere. Ona se često ne slaže sa spoljnopolitičkim konsenzusom, ima radikalne prijedloge, a određeni funkcioneri imaju profesionalno porijeklo u istočnonjemačkom zloglasnom Štaziju.
Ljevica zbog navedenih razloga je nemoguć koalicioni partner za partije desno od centra, kao što su liberalni FDP ili demohrišćanski CDU/CSU. Ljeve stranke, kao što su socijaldemokrate (SPD) ili zeleni, mogu da sarađuju sa ovom strankom, ali radije izbjegavaju. U regionalnim parlamentima, kao što su Bremen, Berlin ili Tiringija, zajedno čine vladajuću većinu, međutim na nacionalnom nivou nisu najpopularniji partner.
Ostale partije mogu međusobno sarađivati, ali sa određenim programskim rezervama i kompromisima. Kada se analiziraju prethodni redovi, može se zaključiti da najveći koalicioni potencijal imaju zeleni i socijaldemokrate, nešto manji liberali i demohrišćani, mali Ljevica, a gotovo nikakav desničarska Alternativa za Nemačku.
Moguće koalicije
Ukoliko bismo potencijalnu kompoziciju Bundestaga gledali u odnosu na aktuelne ankete, dvočlane kombinacije partija bi bilo korisno isključiti. Iako je ova forma bila najčešći oblik vlasti od 1945. do danas, zbog političke fragmentacije je sve manje moguća. Kombinacija demohrišćana i socijaldemokrata, demohrišćana i liberala ili socijaldemokrata i zelenih, trenutno djeluju neizvodljivo. Iako je prva bila garant stabilnosti, a druge dvije su ideološki najlogičnije i najkompatibilnije, u svakoj od njih bi falio barem jedan partner. Trenutno isto važi za kombinaciju zelenih i demohrišćana, koja je zastupljena u regionalnom parlamentu u Baden-Vitenbergu.
Prva zaista moguća koalicija je takozvana “Jamajka koalicija”, nazvana po bojama zastave ove države. Crni (demohrišćani), žuti (liberali) i zeleni (zeleni) su ovoj formi koalicije već na vlasti u Šlezvig-Holštajnu i djeluje da ta koalicija na regionalnom nivou funkcioniše. Međutim, pregovori o ovoj formi koalicije propali su 2017, nakon što su liberali na čelu sa Kristijanom Lindnerom napustili pregovore.
Problem u ovom sastavu bi bili značajno suprotni interesi pro-biznis FDP-a i pro-ekološke Zelene stranke, gde CDU/CSU više naginje poziciji liberala. Ova vlada bi mogla biti pro-EU koalicija, koja želi brzu tehnološku transformaciju i koja bi kroz tehnologiju bila usmjerena i na smanjenje zagađenja. Međutim, tenzije između liberala i zelenih ne bi trebalo isključiti kao teret.
Druga moguća koalicija bi bila takozvana “Semafor koalicija”, nazvana po bojama svjetala na semaforu. Ovaj sastav bi podrazumijevao crvene (socijaldemokrate), žute (liberale) i zelene (zeleni) i nije nepoznanica, jer u regionu Rajna-Palatinat socijaldemokratska premijerka Malu Drajer već uspješno vlada na ovaj način. Na nacionalnom nivou ova koalicija još nije isprobana, ali ne bi predstavljala veliko iznenađenje, jer će matematički biti izvjesno moguća.
Ukoliko bi se sastavila, karakterisao bi je također jasan proevropski stav, ali i izvesno izraženo usklađivanje sa američkom spoljnom politikom, naročito oko ruskog pitanja i ljudskih prava u Kini. Ono što bi također predstavljalo prepreku je suviše ljevičarski sastav koalicije za program i birače FDP-a. Njemački liberali više vole da se pragmatično pomjeraju ka desnici i tako prikupljaju razočarane glasače CDU/CSU, poput bogatijih slojeva ili preduzetnika. U ovom sastavu trpjeli bi ozbiljne kritike desne opozicije, a verovatno bi svoj protržišni i fiskalno odgovorni program morali da razvodnjavaju zbog koalicionih partnera.
U opticaju je također i neobična koalicija demohrišćana, socijaldemokrata i zelenih, gde bi se aktuelni vladajući sastav dopunio ekolozima. Ovaj slučaj bi predstavljao vladu konsenzusa koja teži reformama uz veliku parlamentarnu većinu, ali bi izvjesno doveo do brzog rasta raznorodne opozicije zbog političke kartelizacije. Predstavlja veliki rizik, s obzirom da je tzv. “velika koalicija” CDU-SPD već dovela do pada podrške obje stranke.
Ne bi trebalo u potpunosti isključiti i mogućnost da se sastavi koalicija socijaldemokrata, zelenih i Ljevice, ukoliko parlamentarni mandati to dozvole. Za dovoljan broj mandata kroz ovakvo sabiranje šanse su nešto manje, ali nisu u potpunosti nemoguće. Problem sa ovom kompozicijom parlamentarne većine bi bila spomenuta kontroverznost Ljevice, naročito u sferi spoljne politike. Ova stranka predstavlja veliki problem u odnosima sa Briselom i Vašingtonom, te će verovatno biti posljednja opcija u parlamentarnoj matematici.
Šta je moguće očekivati?
Ukoliko aktuelne ankete posmatramo kao hipotetičke izborne rezultate 26. septembra, brojne matematičke mogućnosti su u igri. Čak i kada se u razmatranje uključi ideološka srodnost i sposobnost za koalicionu saradnju, mogućnosti su široke.
Ono što se odmah može zaključiti je da ukoliko dođe do promjene odnosa snaga i dvočlane koalicije postanu moguće, one će biti prvi izbor. Ovaj vid udruživanja je najlakši za dogovaranje, svakodnevno funkcionisanje i sprovođenje predizobrnih obećanja u djelo. Tročlane koalicije, koje uključuju i partije ljevice i partije desnice, komplikuju sva tri navedena elementa udruživanja i zajedničkog rada. Ukoliko koalicije demohrišćana i zelenih ili socijaldemokrata i zelenih dobiju dovoljnu potrebnu većinu, ne bi trebalo imati dilemu da će odmah biti sastavljene.
Trenutno dosta realističniji scenario su pak tročlane koalicije, koje bi kombinovale neke od stranaka ljevice (SPD, Zeleni, Levica) sa nekim od stranaka desnice (CDU/CSU i FDP). Među ovim mogućim kompozicijama vlasti, najrealističnije ipak djeluju “Semafor” i “Jamajka” koalicije, u kojima očigledno fukcionalna vlada ne bi bila moguća bez zelenih i liberala, ironično solidnih programskih rivala.
Ukoliko se jedan od ova dva scenarija dogode, na nemačkoj političkoj sceni će se desiti novina. Tri partije će imati vlast i moraće da se dokažu da uprkos razlikama mogu voditi Njemačku napred, a da ne razočaraju svoje različite birače i njihove interese. Djeluje kao težak cilj, ali ne bi trebalo imati previše pesimizma, jer i njemačke partije i njemački birači zaista polažu nade u kompromis, a ne u preveliku polarizaciju i ideološki puritanizam.
